Koliko hrana, stanje uma, stres i sl. utječu na bebu u trudnoći?

Trenutno je kod nas doma sezona rođendana. Sva djeca su nam rođena između kraja veljače i sredine travnja. Zabavno, ha? Nisam mogla bolje isplanirati ni sama. Počinjemo s najmlađima, zatim ide srednji sin, pa kćer i na kraju najstariji. Upravo suprotno od redoslijeda njihovih rođenja! To je nešto za što sam uvijek bila zahvalna, jer je uvijek lakše objasniti najstarijoj djeci zašto trebaju čekati svoj rođendan kako bi bili u centru pažnje. Toliko je lakše reći sljedećem djetetu: "Hej, tvoj rođendan je sljedeći! Što želiš za rođendan? "Ponekad se osjećam kao da varam!

Imamo jednu tradiciju za rođendane gdje se volimo prisjećati simpatičnih sitnica koje su znali raditi kao mali i smiješne priče o njihovom najranijem djetinjstvu. Doista mi da priliku osvrnuti se i prisjetiti svih detalja. Dok sam se tako prisjećala svih mojih trudnoća, jedan nevjerojatan zaključak mi se jasno javio u tom trenutku! Stanje u kojem sam bila tijekom trudnoće utjecalo je na svako moje dijete na vrlo duboki način emocionalno i fizički.

Moj najstariji sin je rođen dok sam bila mlada i puna energije, trčala uokolo jedva primjećujući trudnoću. Danas je hiperaktivan i izbirljiv pri jelu (baš kao što sam ja bila s mojim 'jutarnjim' mučninama koja se protezala tijekom cijelog dana, a ponekad i tijekom cijele noći).

Sa kćeri sam bezbrižno jela puno i previše slastica, što je utjecalo na kroničnu potrebu za slatkišima koju i dan danas ima! U petom mjesecu trudnoće javile su se komplikacije i skoro sam je izgubila. Uzrok je bilo pretjerano nošenje teških stvari uz i niz stepenice sa mojim dvogodišnjakom koji je tada još uvijek želio da se nosi. Prestala sam sa svim aktivnostima, našla pomoć oko kuće i učinila sve u mojoj moći da zadržim trudnoću i bebu do poroda. Vjerujem da smo tada razvile posebnu vezu, pa smo I sada vrlo bliske.

Treća trudnoća je bila protkana raznoraznim izazovima od placenta previe, do ranih trudova. "Potpuno mirovanje”, naredio je liječnik. Čak je i rođenje bilo traumatično za moje treće dijete. Iako je bio moja najbolja beba i najlakše dijete, uvijek je bio osjetljiv i nesiguran, baš kao što sam se ja osjećala dok sam išla iz ordinacije u ordinaciju za sve različite preglede i konzultacije. Imala sam problema s mučninom u prisutvu sireva, a posebno parmezana. Kako smo tada živjeli u Italiji samo je bila otežavajuća okolnost. On je i dan danas apsolutno zgrožen s sirom, ne može podnijeti miris, i da, pogodili ste, naročito ne parmezan.

I na kraju, blizanci. Do tada sam se već osjećala pouzdanijom u sebe i kao da znam ponešto o trudnoći i bebama, tako da se nisam puno brinula. Osigurala sam se da jedem dobro i da se dobro brinem o sebi. Oni su najbezbrižniji od moje djece. Da, kasnije u trudnoći nakon saznanja da su blizanci sam se malo zabrinula, ali pošto sam također imala jako dobar sustav podrške muža, obitelji i prijatelja ni to nije bila neka velika stvar.

Znam da je teško biti u potpunosti pozitivan i optimističan posebno u borbi protiv jutarnjih mučnine, žudnje za određenim hranama, proširenih vena, nemogućnosti spavanja, itd, ali unatoč svemu, savjetovala bih vam da se zaista potrudite. Sve što osjećamo i jedemo tijekom trudnoće utječe na našu djecu na tako mnogo načina za cijeli ostatak života. Postaje ukorijenjeno u njima, a nemoćni su da se izbore s tim. Većinu vremena, uopće ne znamo zašto radimo određene stvari, ili zašto se osjećamo nesigurno, nevoljeno, osjetljivima, ili zašto imamo neko vjerovanje koje nas ograničava, možda bi to moglo biti nešto što smo pokupili dok smo još bili u majčinom utrobi!?

Njihovi karakteri

Sjećam se kako sam bila nestrpljiva da ih upoznam i vidim prvi put. Ponekad bih ležala budna noću i zamišljala kako će beba izgledati i kakvog će karaktera biti.

Uvijek je tako fascinantno vidjeti njihove male kaprice i karaktere kako se iskradaju i jasno pokazuju u prvim danima našeg zajedničkog života. Bilo je tako simpatično vidjeti najstarijeg sina, kad se tek rodio, kako se bori svim silama protiv uskog zamatanja sve dok nije oslobodio ručice i nožice i tek tada je mirno zaspao. Ili kćer koja je uvijek imala malo drame i glumačkog štiha, čak i kao maleno novorođenče. Rođeni su s tim osobinama, a divno je gledati ih kako se razvijaju, rastu i sazrijevaju u odrasle osobe.

Najstarijem sinu je prva riječ bila je "sam". Nije želio govoriti dok nije usavršio tu vještinu. Preskočio je cijelu fazu 'riječi', i bezbrižno je uletio ravno u fazu rečenica. Do tada bi mi pokazivao prstićem što želi i šefovao mi. Što je jasno ukazivalo na sposobnosti prirodnog vođe već od druge godine svoga života.

A kćer, s druge strane, bi stajala na sred sobe I dok bi gledala dadilju prkosno, bi se namjerno upiškila u gaćice, pokazujući nezadovoljstvo na taj način da joj mama nije bila tu. Ako bih je ostavila na trenutak zavrtjela bi se i teatralno izgovorila sa čežnjom u glasu, "Nedostajat ćeš mi!" mašući u mom pravcu. Kada bih odgovorila, "Samo idem do kuhinje po čašu vode", ona bi rekla kao da se ništa nije dogodilo, "O, ok onda!" i samo se zavrtjela natrag u svoju igru.

Treći sin je odbio piškiti na tuti/noši/! Sjedio bi na njoj satima, bez problema ali kad je trebao piškiti ustao bi i zadovoljno se popiškio po podu. I tako stalno dok mi konačno jednog dana nije sinulo da je htio biti 'veliki' i piškiti kao i svi veliki dečki, kao i tata stojećki! Nikad nismo imali problema s piškenjem nakon toga. Premda se i dalje borimo s njim da ipak sjedne u wc-u!

A blizanci? Blizanci su priča sami za sebe! Uvjereni su da su 'njih dvojica protiv svijeta'. Kad su bili mali imali su čak i svoj jezik na kojem bi komunicira između sebe, a onda bi jedan od njih prevodio za nas ostale. Upravo smo imali jedan razgovor prije par dana, gdje sam im ponovo objasnila da smo svi zajedno u obitelji da rješavamo probleme i izazove, a ne njih dvojica s jedne strane i mi ostali na drugoj. 
Svako dijete je jedinstveno kako samo on/ona može biti. Čak i sa blizancima, bez obzira koliko su slični, istovrememo su toliko različiti. I koliko god imali naših gena, ipak su drukčiji od nas, vide svijet kroz svoje oči i žive život prema vlastitim uvjetima. Lako je ponekad zaboraviti na to I gedati kroz vlastita shvaćanja svijeta i okoline, tada nastaju nesporazumi i završimo u sukobu jedni s drugima. Kad bismo dali sve od sebe da se ih razumijemo i stavimo se u njihovu poziciju kako bismo vidjeli ono što oni vide i čuli ono što oni čuju ...

Ako vam se svidio ovaj blog vidimo se preko na http://sandrasacademy.squarespace.com/ gdje možete dobiti svoj besplatni primjerak popisa prekretnica za vašu bebu.


Imate li bilo koji od roditeljskih savjeta koje biste željeli podijeliti sa nama? Javite nam u komentarima ispod. Ako ste uživali u ovom post-u, bila bih vam jako zahvalna ako biste pomogli drugima da čuju više o ovoj temi, slanjem prijateljima, ili da ga podijelite na Twitter-u ili Facebook-u, imamo i grupu na FB pridužite nam se na My Happy Baby. Hvala!

Je li moguće razviti ljubav prema učenju kod djece i kako?

Tijekom godina mog roditeljstva, čula sam mnoge nedoumice roditelja o razvoju ljubavi prema učenju kod svog djeteta. Najviše su se pitali da li je uopće moguće usaditi takvo što, i ako jeste, kako? Drugi bi htjeli znati da li je to kvaliteta nekih sretnih ljudi rođenih sa tom vrlinom. Razmišljajući o tome, uzela sam u obzir svoje petero djece, sebe i drugu djecu koju sam imala priliku učiti i raditi u periodu od više godina. Došla sam do zaključaka koje ću nabrojati za vas u nastavku, no, prije nego što nastavim želim da izrazim svoje osobno uvjerenje da djeca mogu naučiti bilo što! Čak i da vole učiti. Sve je u tome kako im predstavimo učenje.

Stilovi učenja

Važno je znati koji stil učenja preovladava kod vašeg djeteta prije nego bilo što drugo počnete. Način primanja informacija i usvajanja znanja mora biti usklađena njihovom stilu učenja, što će dalje reći djeci da li je taj predmet zabavan, zanimljiv, lak za naučiti i na taj način razviti želju za daljnjim istraživanjima i učenju. Vjerojatno ste čuli za tri osnovna stila učenja: vizualni, auditivni i taktilni. Unutar njih postoje, naravno, i podkategorije kao što su društveni i oni koji preferiraju da uče sami itd. Moje petero djece su savršeni primjer svakog stila, plus kombinacija nekoliko stilova! Moj najstariji sin je svakako taktilno-auditivni stil učenja koji voli raditi sam. Moja kći je društveno-vizualni učenik, moj treći sin je auditorni Mirko-nemirko (za njega je lakše da visi naopako nego sjesti mirno na stolicu), dok su blizanci, vizualni suradnici. Zamislite naše noći obiteljskih aktivnosti!

Interesi djeteta

Druga važna tajna uspjeha je da promatrate interese vašeg djeteta i koristite ih pri učenju i usvajanju informacija. Uključite sve što ih zanima u svaku temu koju možete. To je najbolji dio, možete biti kreativni! Juuuhuuu! Prirodno je da obratimo pozornost na stvari koje nas zanimaju. Kao dijete, moj treći sin (čak i kao beba) imao je opsesiju automobilima, kamionima i sve što ima kotače i motor. Ako sam htjela pridobiti njegovu pozornost morala sam govoriti "mehaniku". Sva naša poezija, čitanje, matematika, itd. vrtila se oko neke vrste vozila ili motora.

'Nahranite' znatiželju

Kada otkrijete njihovu znatiželju za nešto, učiniti sve u svojoj moći da je potaknete, čak i ako to nije vaš interes ili vam se čak gadi. Ne brinite ako ne znate puno o tome, zapravo, utoliko je zabavnije kada otkrivate zajedno! Ne skrivajte svoju čuđenje i oduševljenje zajedničkim otkrićima o stvarima za koje niste znali. Ako njega/nju interesiraju kukci pogledajte video o kukcima! Saznajte više o njihovim bebama, nađite ih i gledajte u njihovom prirodnom okruženju, napravite terarijum, hranite ih, gledajte ih kako se snalaze ... Djeca su prirodno znatiželjna, iskoristite to!

Pretvorite sve u igru

Igra i igranje je službeni opis djetetova 'radnog mjesta'! Koristite igru da ih naučite (penjući se uz stepenice pravimo zvuke klavira "do-re-mi", ili koristimo korake da brojim po 1, 2, 5 itd), napravite rime za svakodnevne stvari koje se najćešće obavljaju (pranje zuba, pranje ruku, pospremanje igračaka ...), igre mašte (zamislite kraljevstvo i ti si kralj / kraljica, ...), igre pretvaranja (dok pospremamo jakne i cipele, natječemo se da vidimo tko je Superman). Upotrijebite svoju maštu ali ne zaboravite se staviti na djetetovu razinu i zamisliti što bi mu moglo biti zabavno.

Koristite svaku priliku da ih nešto naučite

Kada ste kod kuće i vidite kako kiša pada recite mu / joj o tome zašto biljke trebaju kišu, objasnite zašto moramo spavati dok se spremate za krevet, kada ste u kupovini u supermarketu razgovarajte o mjerama, zdravoj hrani, cijenama...

Nagrade i poticaji

Budite velikodušni s pohvalama i ohrabrenjem, djeca procvjetaju na njima. Možete ih naučiti onim što radite, također ih učite onim što ne radite, ali posebno ih učite svojom reakcijom na ono što oni učine! Uvijek postoji nešto za što možete pohvaliti dijete. To im govori jasno i glasno: "Ja sam sposoban! Ja to znam i mogu! Mama ili tata, su tako rekli!"

Učinite da vas vaša publika traži na BIS

Budite oprezni da ih ne iscrpite i ne dosadite im s ponavljanjem istih aktivnosti. Znate kako jedva čekate sljedeću epizodu omiljene serije koja je završila na najprovokativnijem dijelu? Budite režiser 'serijala aktivnosti' svog djeteta! Završite malo prije nego što bi im bilo dosta, neka vas moli za taj matematički problem sljedeći dan, znanstveni projekt, ili sat kuhanja. To će im pomoći povezati učenje s uzbuđenjem i iščekivanjem nečega zabavnog što ih veseli! Izbjegavajte bilo koju od aktivnosti ako je dijete ekstra osjetljivo taj dan, iz bilo kojeg razloga, možda nije dovoljno spavao/spavala noć prije, možda mu/joj rastu zubi, ili se jednostavno ne osjeća dobro. Svi mi imamo dane kada se ne osjećamo tako dobro kao drugim danima, ako ih ne prisiljavamo na učenje tih dana, biti će više voljni učiti danima kad su sretni i osigurati ćete se da se oni ne osjećaju da im je određena aktivnost bila prisila.

Ispravljanje grešaka bez ispravljanje pogrešaka

Ovo je suptilan način za ispravljanje djetetove pogreške u govoru, pisanju, izražavanju, ili bilo čemu drugom, bez da čak i uvidi da ste ga/ju ispravili. Jednostavno ponovite riječ, način izgovora, itd. na ispravan način, bez privlačenja previše pozornosti na 'grešku'. Njihovo samopoštovanje i osjećaj samopouzdanja su najvažniji! Ako se osjećaju kao da ne mogu uspjeti, neće pokušati ništa!

Dajte mu / joj priliku da proba sam/sama

Najbolje učenje se desi kad imamo priliku da sami probamo, bilo da je to pisanje, crtanje, kuhanje ili znanstveni pokusi! Nakon što smo pokušali uvidjet ćemo koliko je bilo lako ili teško to nešto izvesti i što bismo mogli učiniti drugačije da bude bolje. Pomozite im da uspiju, pogotovo ako vidite da im ne ide. Ako ne uspiju, odustat će i pretpostaviti da ta aktivnost nije baš zabavna.

Djeca s puno energije

Moji sinovi su uvijek imali visoku razinu energije, možda su čak i hiperaktivni. Prije nego što sam u mogućnosti pridobiti njihovu pozornost za bilo što, moramo napraviti neke vježbe kako bi se barem malo ispuhali, zadisali i bili spremni za aktiviranje veoma radoznalih umova.

Stvorite okruženje pogodno za učenje

Važno je ukloniti bilo koje smetnje kako bi vaše učenje, igra i zabava s njima imali najbolji efekat. Ako imate uključen TV, nekoliko ljudi u susjednoj sobi kako razgovoraju ili rade nešto drugo zabavno (zapamtite, djeci je uvijek 'nešto drugo' zabavno), ili imate razne igračke razbacane po podu, možete biti sigurni da dijete neće biti usredotočeno na ono što pokušavate raditi / reći. Stvorite prostor i vrijeme kada možete usredotočiti svu svoju i njegovu/njenu pozornost na projekat i uživajte u njemu zajedno.

Ne dopustite besmisleno traćenje dječijeg uma

U zadnje vrijeme puno toga je rečeno o tehnologiji i kako ona privlači djecu. Vjerujem da svako doba ima svoje prednosti i mane, te da bismo trebali prihvatiti tehnologiju. Međutim, također vjerujem da ostaviti djecu same sa svojim elektroničkim uređajima ili poticati ih da koriste tehnologiju samo da bi roditelji sebi priskrbili sat-dva slobodnog vremena može biti kontraproduktivno i proizvodi djecu nezainteresirane za učenje i za aktivnosti (osim ako to nije online igra ili TV emisija). Sve interakcije s tehnologijom trebaju biti usmjereni i vrlo pažljivo odabrane za djecu dobi 0-5, i svake godine do 14 godina starosti dodajući neku novu tehnološku aktivnost ili razinu. Na taj način uče da je koriste za obrazovne svrhe, kao i za zadovoljstvo, ali bez ovisnosti. Moji su 14-godišnjaci sami izabrali da ne žele da vise na društvenim medijima (gledaju oni YouTube itd. Ali zna se kada I koliko). Moj 21-godišnjakinja je uvidjela koliko vremena potroši na FB i prestala ga je koristiti, umjesto toga radije čita.

Pokušala sam se pridržavati ovih savjeta koliko sam mogla tijekom godina. Jesam li uvijek sve savršeno napravila? Ne, daleko od toga! Vole li moja djeca cjeloživotno učenje? Mislim da je tako! Moj najstariji sin pronalazi nova područja interesa i radi na njima dok ne usavrši tu vještinu, tada preskače na novu stvar. Moja kći je zainteresirana za psihologiju i kako ljudski mozak radi, samo sam je trebala usmjeriti, a onda je ona sama nastavila svoja istraživanja, učenje, pronalaženje novih stvari svaki dan. Treći sin tek sada otkriva čari kuhanja i to voli. Iznenadi nas novim obrokom redovito. Blizanci su fascinirani kodiranjem, etičkim hakiranjem i svim vrstama znanstvenih pokusa. Moram priznati, uživam u učenju uz njih više nego što sam ikada prije uživala učeći!

Ako vam se svidio ovaj blog vidimo se preko na http://sandrasacademy.squarespace.com/ gdje možete dobiti svoj besplatni primjerak popisa prekretnica za vašu bebu.


Imate li bilo koji od roditeljskih savjeta koje biste željeli podijeliti sa nama? Javite nam u komentarima ispod. Ako ste uživali u ovom post-u, bila bih vam jako zahvalna ako biste pomogli drugima da čuju više o ovoj temi, slanjem prijateljima, ili da ga podijelite na Twitter-u ili Facebook-u, imamo i grupu na FB pridužite nam se na My Happy Baby. Hvala!

Random Remembrances on Parenting, Pregnancy, Children and What Influences Them

This is the birthday season in our home. All of my kids were born between the late February and mid-April. Fun, ha? I couldn't have planned it better myself. We start with the youngest kids' birthdays, then my middle son, then my only daughter and finally my oldest son. The exact opposite of their birth order! It's something I've been thankful for as it is always easier to explain to the oldest why he needs to wait for his birthday to be in the center of attention and it is so easy to say to the next oldest, “Hey, your birthday is coming up next! What do you want for your birthday?” Sometimes I feel like I am cheating!

Well, on our kids birthdays we like to reminisce and sort of tell cute, funny stories of their birth, babyhood, etc. It really makes me look back and relive all of it. I've been going over all my pregnancies in my head and one amazingly obvious point struck me! The state I was in when pregnant affected each child in a very deep and profound way both emotionally and physically.

My oldest was born when I was young and full of energy, running around and hardly even noticing the baby bump. He is hyperactive and a picky eater (just like I was with my 'morning' sickness that stretched throughout the whole day and sometimes throughout the night as well).

With my daughter I carelessly ate lots and lots of sweets-she has chronically altered food cravings, commonly known as a sweet tooth! At five months pregnant I almost lost her by overdoing it with my then toddler and carrying heavy things up and down the stairs all the time. I then stopped all activities, got a helper around the house, and did everything in my power to keep the pregnancy and the baby healthy to full term. I believe we developed a special bond during that time so that now we are very close.

The third pregnancy was riddled with challenges; placenta previa, early contractions, full bed rest. Even the birth was traumatic for him. Although he was my calmest and easiest baby, he was always very fretful and insecure, just like I felt when I had to go from doctor's office to doctor's office for all the different check ups and consultations. I had problems with sicknesses in the presence of cheeses, especially Parmesan, and living in Italy didn't make that any easier. to this day he is absolutely disgusted with cheese; can't stand the smell, and yes, you guessed right, especially Parmesan.

And finally, the twins. I guess, I felt like I knew a thing or two about pregnancy and babies by then and didn't worry much but made sure I ate well and took good care of myself. They are the most carefree of my kids. Yes, granted, later on in pregnancy after finding out they were twins I did have concerns but as I also had the very good support system of my husband, family, and friends it wasn't a big deal.

I know it is hard to be completely positive and upbeat especially while fighting morning sickness, cravings, varicose veins, inability to sleep,etc, but in spite of it all, I would urge you to try really hard. What we do and eat and feel during pregnancy affects our kids in so many ways for the rest of their lives. It becomes ingrained in them and they are helpless in trying to fight it off. Most of the time, we don't even know why we do certain things, or why we feel insecure, unloved, fretful, or whatever the limiting belief we might have-perhaps it could be something we picked up while in our mother's womb!?

Their characters

I also remember how I used to be super impatient to meet each one of them for the first time, get to know them, and their characters. I would sometimes lie awake at night and imagine what the baby would look like and be like.

It was always so fascinating to me to see their little quirks and characters showing up in the very first days of our lives together. It would be so adorable to see my oldest son fight with all his strength not to be swaddled but have legs, feet, arms and hands free, only then would he fall asleep. How my daughter always had a theatrical flair, even as a tiny little newborn. They are born with these character traits and it is wonderful to watch them develop and grow and mature into adults.

My oldest's first word was “self”; he refused to talk until he got it down perfectly. He also skipped the 'words' phase, breezing right into the sentence phase. Until then he would point to things and boss me around. But it showed up later on even from the age of two that he is a natural leader.

My daughter, on the other hand, would stand in the middle of the room and look at the nanny defiantly as she peed herself, showing her displeasure for her mommy not being there, even though she was fully potty trained by then. If I were to leave a room for a moment she would spin and theatrically say with a longing in her voice, "I will miss you!" waving at me. I would respond, "I am just going to the kitchen for a cup of water" and she would say matter-of-factly, "Oh, ok then!" and twirl herself back into the game she was playing.

The third son refused to pee on a potty! He would sit on it happily for hours and then when he needed to go he would stand up and pee all over the place until finally one day it dawned on me that he wanted to be 'big' and go pee like all the big boys-standing up! We never had a problem with potty training after that. I still fight with him about sitting vs. standing though!

And my twins are their own story! They're convinced that it's 'them two against the world'. When they were toddles they even had their own language that they would communicate in and then one of them would translate it for the rest of us. We've just had another one of those talks recently where I explained to them that we're all in this together as a family-not them two and then the rest of us. 

Every single child is as unique as he/she can be. Even with the twins, no matter how similar they are, they are so different at the same time. And as many of our genes as they do have, they're different from us, they see the world through their own eyes and live it on their own terms.

It is easy sometimes to forget that and to view them through our own understanding of the world and circumstances around us and that is when misunderstandings arise and we end up at odds with one another. If we could just try our best to relate to them and put their glasses on-see what they see and hear what they hear...

If you liked this head on over to the http://sandrasacademy.squarespace.com/ to grab your own FREE copy of the My Baby's Milestones checklist

Do you have any comments you'd like to share? Let us know in the comments section below. If you enjoyed this post, I’d be very grateful if you’d help to spread it by emailing it to a friend, or sharing it on Twitter or Facebook, join our FB group My Happy Baby. Thank you!